Biser

BogoslovPosted by

Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj“ (Richard Shanon).

I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stisnem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste.

No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Tamo gdje sam ranjen, tamo sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti.
Samo onaj ljekar može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci.

Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti neko drugi. Tamo gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu ući i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.

Često živimo u iluziji da sve naše rane mogu zacijeliti. Izlečenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjećamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlačimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu.

Tek kad smo spremni da se pomirimo sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svjetli prostor. Rana nas prisiljava da potražimo lijek u svojoj nutrini a ne u spoljašnjoj marljivosti i jakosti.

Anselm Grün