Posted by Nakon obilaska Konavala i Boke Kotorske ovaj put smo biciklističku rutu premjestili malo sjevernije a opet tako blizu - oko Perućkog jezera. Vozeći iz Splita prema Perući dan se otvarao poput cvijeta. Priroda je dobivala sve više boja. Jesen je davno započela i listopad je na samom zalasku - pa ipak je lišće još na granama i nije još poprimilo svu raskoš jesenskih boja. Pratilo nas je neuobičajeno toplo vrijeme za kraj listopada i početak studenoga. I vjetar s Dinare je čini se 'otišao na godišnji' zaveden ljepotom pitoresknog krajolika vrličkog kraja. Auto smo ostavili u Grabića, u Podosoju, i krenuli nas petero (fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević, Ivana Grabić, Gina Šparada i moja malenkost) na biciklistički đir oko Perućkog jezera.
Kombinirali smo više biciklističkih staza (Cetinu, Peruču, Zagoru) vozeći dijelom po cesti a dijelom i po poljskim i šumskim putovima. Na putu za Garjak, pri samom kraju Podosoja, prošli smo pored Vrličkog Schönbruna, kuće u Vukovićima u kojoj je prigodom posjete Vrlici 1875. godine prespavao car Franjo Josip.
Nakon Garjaka, mjesta gdje se Cetina ulijeva u Perućko jezero, prošli smo kroz Vinalić, posjetili stare oronule mlinice na Cetini, zatim prekrasni Balečki most, sagrađen za vrijeme austro-ugarske vlasti 1907. godine. Nakon Vinalića prošli smo kroz Ježević pokraj crkve sv. Josipa, te svratili u manastir Dragović koji ima jako zanimljivu povijest.
Naime, današnji samostan (manastir) Dragović je treće zdanje i na trećem lokalitetu. Zbog velike vlage i nestabilnog tla na kojem je bio sagrađen prvi manastir, nakon bijega pred Osmanlijama i dolaska većeg broja pravoslavnog stanovništva u Dalmaciju (prijelaz iz 15. u 16. st.), 1777. godine premješten je sjevernije, na mjestu zvanom Vinogradi. Niti sto godina kasnije, pri potapanju okolnog područja za potrebe akumulacije (hidroelektrane) Peruća, potopljen je taj drugi manastir Dragović koji ponekad za vrijeme niskog vodostaja izroni iz dubine jezera, zajedno sa zidinama mnogih kamenih kuća, staja, mlinova i suhozida. Ovaj treći po redu, koji je sagrađen možda svega kilometar dva sjeveroistočno od potopljenoga, posjetili smo i ukratko se upoznali s njegovom burnom prošlošću od jednoga od dvojice monaha koji žive u manastiru.
Nakon manastira Dragović ponovno smo prošli kroz Ježević i krenuli prema izvoru Cetine. Na putu do izvora zaustavili smo se nakratko na poznatom pločastom mostu, jedinstvenom primjeru premošćivanja rijeke. Naime, most je premošten pomoću srednjovjekovnih kamenih megalita - stećaka koji su izvorno korišteni kao nadgrobni spomenici.
Nakon mosta, obveznog slikanja, naravno, obišli smo starohrvatsku crkvu Sv. Spasa - jednu je od najznačajnijih predromaničkih građevina u Hrvatskoj, koja zauzima istaknuto mjesto i u sveukupnoj europskoj predromanici. Prema sačuvanom natpisu sagradio ju je cetinski župan Gostiha sa sinovima i majkom Nemirom krajem 9. stoljeća, u vrijeme vladavine kneza Branimira.
Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko srednjovjekovno groblje s više od 1100 grobova. Crkva se nalazi u selu Cetina, blizu izvora istoimene rijeke, 8 km udaljenom od Vrlike. Selo je dobilo ime po rijeci Cetini i starohrvatskoj župi Cetini koju u 10. stoljeću prvi put spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio.
Crkva je jedan od najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj i jedina crkva iz 9. st. čiji toranj na zapadnom portalu (westverk – predbrod) još uvijek stoji. Prema obliku crkve s westwerkom i tri apside, zatim s pronađenim arheološkim nalazima (pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate) nedvojbeno se radi o franačkom utjecaju što se tiče stila gradnji crkve. U neposrednoj blizini crkve nalaze se tri najizdašnija vrela rijeke Cetine: Glavaš, Vukovića vrilo i Batica vrilo. Navedeni izvori, uz mnoge druge, sjedinjuju s u Peručkom jezeru odakle Cetina punom snagom nastavlja tok prema Omišu gdje se ulijeva u Jadransko more.
Glavni izvor (Glavaš) ime je dobio po srednjovjekovnoj utvrdi Glavaš koja se nalazi nedaleko od izvora, na sjevernoj strani. To najveće vrelo jedno je čudesno jezerce izraslo usred dinarskog krša. U njemu se zapravo skriva potopljeni speleološki objekt. Na prvi pogled se čini duboko tek nekoliko metara, međutim, kada se s obližnjeg vidikovca pogleda - lako je uočiti veliku dubinu između podvodnih bjelkastih vapnenačkih stijena. Procjenjuje se da je dubina izvora oko 115 metara.
Ovo modrozeleno jezero u kojem se boje prelijevaju kroz kristalno bistru vodu ima izgled magičnog oka. Zbog svog čarobnog izgleda, iz milja prozvano Oko Dalmacije. Sredinom 20. st. na obližnjem brežuljku izgrađena je pravoslavna crkva (Vaznesenja Gospodnjeg). Pokraj crkve je uređen vidikovac s kojeg se pruža lijep pogled na Veliko vrilo i kraj oko njega.
Perućko jezero je dugo oko 20 kilometara a duboko do 65 metra. Treće je po veličini u Hrvatskoj i prema mišljenju mnogih, osobito kampera, jedno je od najbajkovitijih u Europi. Jezero je zapravo umjetna akumulacija nastala izgradnjom brane Peruća na rijeci Cetini (1958. ) za potrebe hidroelektrane Peruća. Brana je stradala (minirana) od strane Srba u Domovinskome ratu ali zahvaljujući brzoj reakciji i herojstvu hrvatske vojske i civilnih službi brana je sanirana i tako spriječena strašna katastrofa koja bi nastala naglim oslobađanjem ogromne količine vode u jezeru koja bi uništila Cetinsku Krajinu (30 000 ljudi).
Područje jezera prije potapanja je bilo djelomično naseljeno, a priroda na tom području je obilovala šumama, oranicama, livadama i vinogradima. Premda se stanovnici s nostalgijom sjećaju rijeke, mlinova, oranica, vinograda i livada gradnjom brane na Cetini nije se navedeno u potpunosti izgubilo. Stvaranjem jezera stvorio se na drugi način jedan mali raj između Svilaje i Dinare, ugodno mjesto za sve one koji vole sportove na vodi, ribarenje, veslanje, kupanje...
Osim toga, sve je privlačnije kako mnogim zaljubljenicima u kampiranje tako i mnogim planinarima. Dinara dijeli Livanjsko polje od Sinjskoga, te čini prirodnu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prošle godine proglašena je Parkom prirode kao dvanaesti park prirode u Hrvatskoj. Za razliku od Dinare koja je s južne strane više kamenita, Svilaja je sa sjevera gotovo zelena planina koja privlači mnoge izletnike i planinare koji uživaju u prekrasnim pejzažima i malim seoskim naseljima, nekadašnjim pastirskim stanovima koji se protežu sve do 800 m nadmorske visine.
Naravno, u odnosu na Svilaju Dinara je viša, duža, zahtjevnija planina i sa svojim bogatstvom pruža mnoštvo mogućnosti od kojih su samo neke iskorištene. Svakako se proglašenjem parkom prirode očekuje njezin daljnji razvoj, osobito s obzirom na njezin položaj. Naime, u Vrlici klima iz submediteranske prijelazi na kontinentalnu, planinsku klimu što Vrliku čini ugodnim mjestom za boravak ljudi koji imaju poteškoća s respiratornim bolestima.
Cetina od izvora u istoimenom selu preko sinjskog polja, Trilja i Zadvarja stiže do ušća u Omišu i svojom dužinom (105 km) predstavlja najdužu rijeku u Dalmaciji. Na njoj se nalazi pet hidrocentrala. Uz Cetinu postoji nekoliko tvrđava (utvrda, povijesnih gradova) srednjovjekovnih i antičkih koje svakako vrijedi obići. Odmah na samom početku, svega par kilometara iznad izvora nalazi se utvrda Glavaš, s desne strane nad Vrlikom nalazi se tvrđava Prozor, niže na području Potravlja i Satrića utvrda Travnik, a još niže Sinjska tvrđava Stari grad (Sinj).
S lijeve strane u blizini Trilja nalazi se Čačvina, a s desne strane, nad kanjonom, neposredno ispod Trilja utvrda Nutjak. S lijeve strane kanjona u Zadvarju nalazi se utvrda Zadvarje i na koncu pri samom ušću, u Omišu, - utvrda Fortica. Obišavši izvore spustili smo se preko Civljana u Vrliku. Iznad samog grada na nepristupačnoj stijeni stoji srednjovjekovna utvrda Prozor koja dominira nad gradom i pogledom na širu okolicu.
Tvrđava Prozor se spominje po prvi put nakon provale Turaka u selo Vrhrike (u Cetini) odakle su tadašnji stanovnici pobjegli u navedenu utvrdu Prozor koju je sagradio Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je nosio mnoge titule od kojih spominjemo: titulu hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, titulu velikog bana Vrbaske banovine itd.
Hrvoje Vukčić Hrvatinić je poznat i po misalu (Hrvojev misal). Riječ je o najljepšem i najbogatijem ilustriranom glagoljskom rukopisu hrvatskoga srednjovjekovlja koji je pisan za navedenog vladara nakon što je on postao hercegom Splita, između 1403. i 1404. godine.
Kasnije su prebjezi iz Vrhrike osnovali naselje ispod same tvrđave Prozor i dali mu staro, al pomalo izmijenjeno ime - Vrlika. U Vrlici smo obišli crkvu Gospe od Ružarja koja je zbog burne prošlosti više puta građena. Najnovija crkva sagrađena je krajem 19 st. i ističe se mramornim oltarom. Posjedovala je i vrijedne umjetnine (slike C. Medovića i B. Bulića, kao i Gospinu slika s glavnog oltara, dar fra Filipa Grabovca) koje su uništene ili pokradene tijekom okupacije u Domovinskom ratu kada je crkva devastirana.
Spomenuti fra Filip Grabovac (1697. -1749. ), pisac i pjesnik koji je snažno utjecao na fra Andriju Kačića Miošića i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje podrijetlom je iz Vrlike (iz Podosoja). Kao izraziti domoljub u svojim tekstovima je, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke, pisao o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici. Zbog svoga djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz 1747. godine, u kojemu se izrazito oštro obrušio na nepravednost i štetnost mletačke uprave u Dalmaciji, bio je u Mletcima zatočen u zloglasnoj tamnici Sotto i piombi, gdje je i dvije godine kasnije zbog progona i bolesti, u samostanu Santo Spirito, i preminuo.
Nakon crkve i kipa fra Filipa Grabovca posjetili smo vrličku Česmu: slikoviti park iz 19. stoljeća u kojem izvire jedan od brojnih pritoka rijeke Cetine i izlijeva se kroz šest kanala (kamenih izljeva) u korito.
Česma je kroz povijest imala vrlo važnu ulogu u životu Vrličana, koji su se tu okupljali i družili, a inspirirala je i dramskog pisca, romanopisca i pjesnika Milana Begovića, podrijetlom Vrličanina, prema čijem je libretu skladana najpopularnija hrvatska opera ‘Ero s onoga svijeta’. Česma je, inače, i najoriginalnija pozornica na kojoj se ljeti izvodi ‘Ero’. Svakako kad spominjemo navedenu operu ne možemo ne spomenuti daleko poznato vrličko kolo (nijemo kolo) i prekrasnu vrličku narodnu nošnju.
Kako smo već spomenuli iz Vrlike potječe Milan Begović, veliki znalac europske književnosti, te jedan od stvaralaca hrvatske moderne. Osim libreta za operu "Ero s onoga svijeta" Begović je autor drama "Božji čovjek", "Pustolov pred vratima" i "Bez trećega", zatim komedije "Amerikanska jahta u splitskoj luci", društveno psihološkog romana "Giga Barićeva", povijesnog romana "Sablasti u dvorcu" te većeg broja novela, putopisa i feljtona. Sa zalaskom sunca završili smo svoju biciklističku rutu. Vrativši se na početno mjesto u Podosoje, u Grabića, zaključili smo dan bogatom večerom i ugodnim druženjem u obitelji Ivane i Mira Grabića, kojima od srca zahvaljujemo na srdačnom gostoprimstvu.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković i fra Ivica Jurić