Posted by Nakon poprilično puno vremena, još od obilaska toka rijeke Cetine, od izvora do ušća i do Splita, konačno smo napravili novi biciklistički vijađ. Početna točka bila je dolina Neretve, točnije grad Metković, koji smo već u jednom od ranijih đireva obišli. Za razliku od onog obilaska Neretve otprije nekoliko godina kad nas je pratila magla, oblaci i 5° u zraku, ovaj put smo imali prekrasno vrijeme. Nebo je rastjeralo sve oblake i svu toplinu usmjerilo prema prekrasnoj dolini koja nam se već od silaska s autocestu otvarala poput velikog cvijeta. Možda će se netko neupućen upitati zašto uopće ići u Neretvu i kakvu avanturu možete tamo doživjeti? Očito je da takav nikad nije bio u "Hrvatskoj Kaliforniji" niti upoznao sve prirodne ljepote neretvanske delte kao i mediteranskih kultura kojim dolina obiluje.
Naime, u toj najplodnijoj dolini Lijepe Naše u radijusu od svega desetak kilometara nalaze se jezera, rijeke, more, planine i dolina. Tu je rijeka Neretva, njezino prekrasno ušće, zatim rijeka Norin, Baćinska jezera, kilometrima duge šljunčane plaže, osobito u Gracu. Tu možete učiti veslati poput nadaleko poznatih neretvanskih lađara ili gusara/strijelaca na koje podsjeća kip kneza Domagoja u Vidu (vladao Primorskom Hrvatskom od 864-876.), i koji nije bez razloga nazvan pessimus dux Croatorum - najgori vođa Hrvata, već zbog junaštva i otpora stranim nasilnicima. Domagoj je bio toliko moćan na moru da je čak s Francima pomogao osloboditi Bari od Arapa, daleke 871.
Svakako, osim veslanja, u Neretvi možete surfati po moru i jezerima, hodati po prekrasnim plažama, pješčanim sprudovima ušća Neretve, hodati po planinama, biciklirati po Dolini ispresijecanoj mnoštvom kanala, ukrašenoj mnoštvom plantaža mandarina, kivija, limuna, naranči, lubenica, cvijeća, raznih voćki. Možete kupati se ljeti, ići na safari do jezera Kuti, loviti riječnu ili morsku ribu i sl.
Vođeni našom vodičicom Dragicom Krmek, koja nam se po prvi put pridružila, (a ostatak ekipe čine fra Ante Vučković, Gina Šparada, Ivana Grabić i moja malenkost) brzo smo ostavili Metković za leđima i krenuti put Vida, gdje smo nakratko posjetili crkvu sv. Vida, koja je sagrađena na temeljima starokršćanske bazilike. Navedena bazilika bila je jednobrodna s polukružnom apsidom na istoku i narteksom na zapadu te aneksima na sjeveru i jugu. U sjevernom je aneksu 1992. otkriven starokršćanski baptisterij sa zdencem osmerokutnog oblika, dubine 115 cm, te sa stepenicama u smjeru sjever-jug. Zdenac predstavlja raritet jer je jedini poznati krsni zdenac u Dalmaciji oslikan raznobojnim mramorom.
Nakon crkve sv. Vida nakratko smo posjetili i arheološki muzej Narona. Inače, ime muzeja potječe od drevnog grada Narone, kojega su podigli Grci kao trgovačko središte (emporij) za ovaj dio Jadrana, a po osvajanju su ga kasnije preuzeli Rimljani kao strateški važno mjesto u borbi s Ilirima. Ostaci antičke Narone nalaze se u Vidu gdje možete posjetiti gore spomenuti arheološki muzej, jedinstven po tomu što je sagrađen upravo na ostacima (in situ) nekadašnjeg hrama, grada. Tijekom arheoloških istraživanja, vođenih prije dvadesetak godina, na mjestu današnjeg muzeja pronađeni su ostaci rimskog hrama Augusteuma te 17 mramornih skulptura naravne i nadnaravne veličine, koje su izložene u spomenutom muzeju.
Napustivši Vid ušli smo u Prud i strpljivo se uspinjali prema Zvirićima, nadomak kojih smo i prešli granicu RH i ušli u BiH. Zadivljujuće je bilo vidjeti da se i u zaleđu plodne delte itekako obrađuje škrta zemlja. Ne samo da se obrađuje već se krš na mnogo mjesta mlije velikim strojevima i marljivo pretvara u plodno tlo za vinograde, maslinike, polja smilja i lavande. Doduše, nađe se tu i neobično velika sunčana elektrana, 'plantaža' panela, uređaja koji sunčevu energiju pretvaraju u električnu.
Tako poduzetni Hercegovci, protivno poznatoj pjesmi o ljubljenom kamenu, taj isti kamen pretvaraju u polje koje rađa maslinama, vinom, smiljem i drugim mediteranskim kulturama. Ne može se ne primijetiti i sve više moderno uređenih kuća za odmor s jednako tako modernim, što će reći prekrasno uređenim okućnicama, kojih je bilo sve više kako smo se približavali najljepšoj hercegovačkoj prirodnoj atrakciji - slapovima rijeke Trebižat koji se nazivaju - Kravica. O čarima navedene rijeke koja izvire i ponire po nekoliko puta mijenjajući pritom imena pisali smo u jednom drugom putopisu kad smo biciklima obišli Imotsku krajinu. Naime, tok rijeke ide od Posušja (Tribistovo), gdje se rijeka zove zove Culuša, zatim Ričina i Suvaja, pa Matica i Vrljika (u Imotskom), Tihaljina – Mlade (Veljaci – Humac) – konačno Trebižat (Ljubuški) i kao Trebižat se ulijeva u Neretvu.
Vodopad Kravica baš oduzima dah, osobito u ovo proljetno vrijeme nakon obilnih kiša kad su slapovi tako bujni i snažni. Ona je poput nekog neobičnog amfiteatra kojem ne trebaju glumci - samo publika koja uživa u simfoniji prirode, ljepoti prizora koji oduzima dah, zvukovima koji odmaraju stvarajući kulisu za nešto što pruža predokus raja. Ljudi i spontano ušute kad se približe slapovima; čini im se da bi govor samo osiromašio doživljaj. Nešto poput blizine drage osobe čiju dragost govor samo naruši i potkrada.
A nas je govor izdao da smo s druge strane granice i kad se još (zbog naše skromnosti i tišine, naravno,) sasvim slučajno otkrilo da smo došli iz Splita onda smo na račun Hajduka gotovo besplatno dobili ulaznice. Kad smo izgubili prvenstvo i kup barem da neke utješne nagrade dobijemo od Hajdukovih simpatizera. Čini se da je jedan poznati menadžer sasvim neopravdano ulagao u gore spomenute objekte u blizini Kravice - jer navedeno ulaganje ljubav prema Hajduku kod stanovnika - nimalo nije promijenilo.
Inače, Kravica je vodopad u Studencima, selu koje je sedam osam kilometara daleko od Ljubuškog. Visina vodopada seže i do 28 m. I nije to jedini vodopad na ovoj divnoj rijeci Trebižatu već ima i još jedan - vodopad Koćuša, smješten desetak kilometara zapadno od Ljubuškog. Puno je manji od Kravice i zato i manje poznat. Stvarno nije u redu da Hercegovci na 'imotskoj rijeci' imaju dva vodopada a Imoćani nijedan. Zato Imoćani imaju dva jezera, velika i poznata i dva manja (Dva oka). Da se Proložani i Ričičani ne ljute spomenut ćemo i njihova jezera (Prološko blato i Zeleno jezero).
Nakon divljenja ljepoti koju Bog stvori uputili smo se prema Ljubuškom, gradu koji se ponosi ilirskim i rimskim naslijeđem, čiji artefakti se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, koji je najstariji muzej u BiH, utemeljen 1884. Ipak, najčuveniji spomenik ljubuškoga kraja je poznata Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici (bosančici) s primjesama glagoljskih slova.
Naime, Humačka ploča je najstariji pisani spomenik Hrvata u BiH, pisan bosančicom s uporabom pet slova na glagoljici. Uporaba glagoljice pruža nedvojbeno svjedočanstvo da se na prostorima Hercegovine i ranije koristila. Svakako navedeni spomenik spada u najvažnije i najstarije spomenike s naših prostora napisane na kamenu. Pretpostavlja se da je nastao krajem 10. ili početkom 11. stoljeća. Nakon osvježenja nadomak Ljubuškog nastavili smo put Međugorja. Put nas je vodio kroz poduzetničku zonu a onda smo sišli s glavne ceste i kroz Miletinu stigli u Međugorje.
Putem smo osluškivali proljetni pjev ptica, ples lastavica, divili se srednjovjekovnim stećcima, upijali mirise jaglaca, ljubičica, šafrana i visibaba. Trava se već zeleni, voćke su procvjetale kao i mediteransko bilje koje svojim bojama ukrašava okolinu. Samo da sve navedeno nenadano ne posjeti proljetni led te nas po tko zna koji put kalendarski vrati unatrag u zimu koja i na izdisaju zna udarom svoga ledenog repa pokositi mnoge poljoprivredne kulture.
U Međugorju kao i uvijek bilo je puno hodočasnika iz stranih zemalja pa se na svakom mjestu mogla osjetiti univerzalnost Katoličke crkve; čuti iste molitve i sudjelovati u slavljenju obreda na različitim jezicima. Njihova fasciniranost Međugorjem, ozračjem mira, sklada, posebne povezanosti s Bogom i jednih s drugima i domaće stanovnike čini još boljima, uslužnijima. Naravno, vrijedi i obrnuto. Da nije duhovnosti, istinske vjere i autentičnog odnosa s Bogom prvenstveno domaćih stanovnika, svećenika, redovnika/ica i vjernika laika, ne bi bilo ni tolikog zanosa, ni međusobnog poštovanja, gostoljubivosti, a nadasve molitvenog ozračja koje privlači milijune vjernika iz cijelog svijeta da hodočaste u Međugorje.
Međugorje donosi duhovne plodove u cijeli svijet. Nemoguće je sakriti njegov utjecaj na preobrazbu svijeta. Međugorje je najveća ispovjedaonica na svijetu. Mnoga duhovna zvanja nastala su upravo zahvaljujući međugorskoj marijanskoj duhovnosti. Nastale su nove duhovne zajednice kao "Oaza mira" i "Kraljica mira". Mnoge zajednice dobile su i dobivaju u Međugorju duhovne poticaje za svoje djelovanje. Jedna od njih je i terapeutska zajednica (muška i ženska) sestre Elvire, Cenacolo, gdje se liječe ovisnici od droge i alkohola. Tu je i "Zajednica blaženstva" koja pomaže siromašnima, zatim zajednica „Nuovi Orizzonti“ – međunarodna zajednica koju je osnovala Chiara Amirante s ciljem pomaganja socijalno ugroženim osobama, a posebno mladima s ulice. Zajednica „Beatitudini“ – francuska katolička zajednica koja okuplja redovnice, redovnike, svećenike i laike koji žele kroz molitvu i misije slijediti Isusov put Blaženstava.
Tu je i marijanska zajednica „Oasi della Pace“ – međunarodna kontemplativna redovnička mješovita zajednica koju je osnovao P. Gianni Sgreva; zajednica „Regina Pacis“ – koja je udruga redovničkog stila života koju sačinjavaju obitelji, laici, redovnici i svećenici, koju je osnovao bračni par Alessandro e Luisa Nottegar; zajednica „Casa di Maria“ – talijanska redovnička zajednica koju čine posvećene obitelji, redovnici, redovnice i svećenici koju je osnovao mons. Giacomo Martinelli. Zajednica Majka Krispina koja pod svoj krov prihvaća nezbrinute trudnice, posebice maloljetne žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, ali i one koje su se susrele s brojnim drugim problemima.
Zajednica Vjera i Svijetlo koja skrbi o osobama s intelektualnim teškoćama, njihovim roditeljima i obiteljima da pronađu svoje mjesto u društvu i Crkvi, zatim udruga: „Svetlo Marijino“ koja okuplja posvećene laike koji žele svjedočiti Isusovo svjetlo po Gospinom primjeru. Zajednica Dječje selo koja skrbi za djecu i mlade za koje se roditelji ne mogu brinuti, zajednica Milosrdni Otac koju je osnovao fra Slavko Barbarić a koja pomaže ovisnicima o drogama, kocki i alkoholu. Humanitarna udruga Međugorje Mir-Majčino Selo koja skrbi za siromašne, stare, bolesne, djecu, obitelji s mnogo djece i mnoge druge, osobito molitvene zajednice.
Pored bezbrojnih obraćenja postoje i stotine svjedočanstava o neobjašnjivim ozdravljenjima. Svakako, Međugorje je mjesto obraćenja, posvećenja i procvata različitih karizmi. Mjesto gdje ljudi iskusuju mir i prenose ga tamo gdje žive i rade: u braku i obitelji, u susjedstvu i u svojoj zajednici, na poslu i u politici. Veliki broj ljudi je u Međugorju doživio duboko duhovno iskustvo: vanjska i unutarnja ozdravljenja, obraćenja, obnovu molitve i vjere, poticaje za post, oslobađanje od različitih ovisnosti. Najprimjetniji plodovi su vjerojatno molitvene skupine koje su hodočasnici osnivali nakon povratka u svoje župe kao i zadivljujući višednevni susreti mladih (Mladifest) gdje se skupi i preko 50 000 mladih iz cijeloga svijeta. Međugorje je mjesto molitve, mjesto susreta s Bogom, mjesto gdje se moli, klanja Bogu, slavi i moli krunica, čita Sveto pismo i izmjenjuju iskustva o kršćanskom životu. Konačno, Međugorje je mjesto svjedočenja vjere i konkretne pomoći potrebnima.
Nakon ručka i molitve, zahvale Gospi i zaziva da nas njezin zagovor uvijek prati, krenuli smo natrag na početnu točku u Metković, drugim putem, baš poput triju mudraca. Put nas je vodio preko Šurmanaca prema Čapljini. Spuštajući se niz Neretvu, u blizini Počitelja, vidjeli smo velebni most u izgradnji kao dio buduće autoceste prema Mostaru, Sarajevu i Osijeku (koridor 5 C). Počitelj, stari hrvatski grad i utvrda, premda je utemeljen od bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića krajem 14. st. ipak je postavši plijenom osmanske okupacije kroz dugo razdoblje (sve do 1878. godine) dobio orijentalni „štih”.
Počitelj predstavlja rijedak spoj orijentalnog Istoka i srednjovjekovnog Zapada u Europi i kao takav privlači pažnju mnogih znatiželjnika. U njemu se, na jako malom prostoru, spajaju dvije kulture i dvije tradicije, mediteranska i orijentalna. Tu se u utvrđenom gradu, cijelom od kamena poput tolikih drugih mediteranskih gradova, mogu vidjeti: džamije, mektebi i medresa (vjerske škole), imaret (pučka kuhinja), hamam (banja, javna kupka), han (konačište), kuća Gavrankapetanovića, koja uz sve navedeno predstavlja sjajan primjer islamske arhitekture, i sahat-kula.
Nakon Počitelja svratili smo u Čapljinu. Nakon obilaska crkve, spomenika kralju Tomislavu na centralnom trgu, zatim čudesnom spomeniku hrvatskoj slobodi, radu akademskog kipara Kuzme Kovačića, pošli smo u posjet Mogorjelu, jedinstvenom arheološkom spomeniku iz rimskog doba, zapravo dobro očuvanoj staroj rimskoj villi rustici, smještenoj u neposrednoj blizini Čapljine. Tu je na ruševinama rimske vile izgrađena rimska utvrda castrum s kulama na uglovima, sličnima kao u Splitu u Dioklecijanovoj palači.
Cijeli prostor bio je pogodan za proizvodnju maslinova ulje. Ostaci uljare (torkulara) u Mogorjelu o tomu svjedoče i jedinstven su nalaz u BiH. Osim toga u kompleksu se nalazila stambena zgrada, kupalište i zgrada za poljoprivrednu proizvodnju. Postojala je i uljara, te mlin i pekarna a ciglana, radionica za izradu keramičkih posuda i staja bile su izvan kompleksa. U antičkom kompleksu, jednom od najsačuvanijih primjera rimske arhitekture, nalaze se i ostaci dviju ranokršćanskih bazilika. Nakon obilaska Mogorjela vratili smo se u Metković.
Putovanja obogaćuju, proširuju obzorja, osobito kad se kroz prirodu putuje biciklom pa se čuje svaki zvuk, osjeti svaki miris, čuje glasanje životinja i pjev ptica, žubor potoka i zvuk freze u vrtu. Svako putovanje osvježi, donese novu energiju, novu snagu; ono odmara ali ujedno i omogućava novi polet.
To je razlog zašto ljudi vole putovanja i zašto ćemo i mi opet, ne čekajući dugo kao ovi put, opet u putešestvije biciklom jer priroda se nikad tako dobro ne doživi kao hodajući odnosno biciklirajući kroz nju, stopivši se gotovo s njom.
Tekst: fra Ivica Jurić
Slike: fra Ante Vučković