Biciklom po Petrovu polju

Posted by
Veljača privrtača davno ju je narod tako nazvao. I nije pogriješio. Naime, veljača je posljednji 'pravi' zimski mjesec, s jedne strane, a opet ona je i mjesec koji spaja zimu i proljeće, s druge strane. Dok, dakle, može biti i katkada i jest jako hladna, dotle zna i iznenaditi svojom toplinom i ugodnošću, usred zime. Tako nas je i ove godine obradovala s nekoliko lijepih dana od kojih smo jednog iskoristili - a kako drugačije doli za đir biciklom po najljepšoj zemlji na svijetu.
Crkva Hrvatskih mučenika u Čavoglavama
Veljača je, inače, tradicionalno vrijeme ispita na fakultetu, kad profesori imaju više slobodnog vremena a studenti manje, jer marljivo uče. Premda to svi znaju, profesori su i dalje nepopravljivo sumnjičavi prema ovom potonjem. I nije da im rezultati ispita ne idu u prilog. Dapače. No, to vam je već sve poznato: studentima su na ispitima krivi profesori i obrnuto. Svakako, veljača je po mnogočemu specifičan mjesec. Ponajprije, najkraći je mjesec u godini, sa 28, a svake prestupne godine 29 dana, i jedini je mjesec u godini koji ima žensko ime.
Unutrašnjost crkve Hrvatskih mučenika
Ovo zimsko putešestvije organizirali smo po Petrovom polju, pitoresknom kraju ispresijecanom rijekom Čikolom, kraju omeđenom trima planinama: Svilajom sa sjevera, Prominom sa zapada i Mosećom s juga. Ovaj put, zbog različitih obveza, nas biciklista bilo je manje nego inače: fra Ante Vučković, Ivana Grabić i moja malenkost. Početna stanica bila je u Čavoglavama, opjevanom mjestu iz Domovinskog rata.
Najpoznatije selo u Hrvatskoj postalo je poznato ponajviše po pjesmi otpora i prkosa "Bojna Čavoglave" koju pjeva jedan od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj - Marko Perković Thompson, koji potječe iz Čavoglava, a u kojima povremeno i živi.
Kod crkve Hrvatskih mučenika, kod koje se godinama, svakog 5. kolovoza, održavala najveća pučka veselica - Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti - dočekao nas je župnik fra Ivan Lukač i pokazao nam crkvu. Crkva Hrvatskih mučenika zasigurno je jedna od najljepših crkava u Hrvatskoj. U njezinu stilu naglašeni su elementi starohrvatske arhitekture koje je  projektirao poznati splitski arhitekt Emil Šverko. Za projekt crkve više je puta nagrađivan. Inače, kamen temeljac za crkvu je postavljen 2004, a posvećena je 2014. Na crkvi su 2010. godine postavljena tri vrijedna zvona: najveće zvono teško 450 kilograma posvećeno je bl. Alojziju Stepincu; srednje zvono težine 250 kilograma posvećeno je Sv. Iliji i treće zvono, teško 130 kilograma, posvećeno je Svetom Mihovilu, zaštitniku Šibenske biskupije i Svetom Benediktu.
Nakon posjete crkvi i molitve sv. Iliji, zaštitniku cijele župe Kljaci i bl. A. Stepincu, čije se relikvije čuvaju u crkvi u Čavoglavama, uputili smo se prema našem sljedećem odredištu - izvoru rijeke Čikole. Na putu prema izvoru, spuštajući se niz strme padine prema Kljacima, zastali smo nakratko kod izloženog tenka koji podsjeća na herojsku borbu i oslobođenje Domovine od srpske okupacije. Čavoglave su se i ovim 'spomenikom zahvalnosti', o tom nema nikakve dvojbe, potvrdile kao jedan od najvećih simbola borbe za slobodu hrvatskog čovjeka, ali i prkosne odlučnosti svojstvene ljudima odraslim u kršu Zagore.
Izvor Čikole u sušnom razdoblju
Josip Gotovac, Izvor Čikole u kišnom razdoblju
Došavši nadomak izvora Čikole u Mirlović polju, na istočnom rubu Petrovog polja, nemalo smo se iznenadili. Naime, iz Čavoglava smo vidjeli Čikolu kako teče prema Drnišu a kad smo došli na sam izvor - vode je bilo tek toliko da pokrije samo 'dno' tj. vrh izvora. Očito je, dakle, da Čikola ima više 'živih' pritoka, od kojih je potok Vrba najveći, a njegov slap Sokolac, između Kljaka i Crivaca, najljepši.

Vrelo Čikole je aktivno u jesen i zimu a ljeti presušuje. Nakon 1 km toka, Čikola prima lijevi pritok, potok Vrbu, dugu 19 km. Vrba nastaje od više vrela kod sela Gornje Postinje, na južnim obroncima Svilaje, teče kroz Vrbu, Ramljane, Crivačko polje, gdje se naziva Jarugom,  te se stropoštava u klancu i slapu visokom 20 m zvanom Sokolac u maleno bezimeno jezerce.

Spomenik braniteljima u Ružiću
Tok Čikole dužine je 46 km, nakon prolaska kroz kanjon ulijeva se u ujezereni dio rijeke Krke u blizini Skradinskog Buka – u Visovačko jezero. Korito Čikole je često suho jer se veće količine vode na izvoru iskorištavaju za potrebe grada Drniša i okolice. Kanjon Čikole je predivan, po njemu je rijeka i dobila ime. Naime, na turskom Čikola znači “voda kroz litice".
Utvrda Ključica
Uz prirodne ljepote, kanjon Čikole poznat je i po utvrdi Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj utvrdi na prostoru Nacionalnog parka "Krka". Utvrdu su podigli u XIII. stoljeću hrvatski plemenitaši Nelipići (nasljednici plemenitaške obitelji Snačić iz koje je bio i posljednji vladar narodne krvi - Petar Snačić/Svačić), nad kanjonom rijeke Čikole kako bi zaštitili svoje posjede od suparničke plemenitaške obitelji Šubića. Kanjon je poznat i po zipline-u koji se proteže od 30 do 120 m nadmorske visine i ukupne duljine 1,4 km, što ga uvrštava među najdulje u Hrvatskoj.
Pogled na kanjon Čikole s drniške Gradine
Zbog povoljnog položaja i prirodnih pogodnosti Petrovo polje nastavano je još od pradavnih vremena. Nalaza ima od prapovijesti pa kroz sva kasnija razdoblja. Na njegovu području antički povijesni izvori i epigrafski spomenici zabilježili su i nekoliko većih naselja: Promona (Promina), Synodion/Sinodium dalmatski grad (u Umljanovićima) na čijem mjestu su Rimljani osnovali Magnum Municipium. Inače, kroz Petrovo polje prolazila je poznata antička cesta Via Gabiniana koja je spajala ondašnja veća naselja u Dalmaciji kao što su: Burnum, Promonu, Magnum, Andetrium sa Salonom.
Pogled na Gradac
Petrovo polje kroz povijest je bilo poprište velikih ratnih sukoba između Dalmata i Rimljana. Sukobi su trajali više od 150 godina. Prvi oružani sukob i početak rata s Rimljanima bio je 156. godine (prije Krista) a sukobi i ratovi Rimljana i Dalmata traju sve do 9. godine poslije Krista. O žestini ovih sukoba i otporu Dalmata svjedoči podatak kako je protiv njih ratovao i sam rimski car Oktavijan August 34. i 33. godine pr. Kr. Rimski povjesničar Appiani piše o dvogodišnjem ratu i teškim bitkama na području Moseća i Svilaje oko Promone i tvrđave Setovije, koja se smješta u današnju Sutinu (Neorić).
Promonu je Oktavijan zauzeo, a da bi osvetio veliki poraz prije desetak godina (48. - 47. godine prije Krista) spalio je do temelja grad Sinodium. Pokušao je silom osvojiti i utvrdu Setoviju, ali mu to nije uspjelo. Prigodom opsade Setovije čak je i ranjen. Premda Rimljani nisu silom uspjeli zaposjesti grad ipak su ga zauzeli naknadno taktikom izgladnjivanja jer su grad držali u okruženju. Dalmati su unatoč hrabrosti bili poraženi i morali su prihvatiti sve uvjete pobjednika: obveznu vojnu službu i plaćanje godišnjeg danka. August se, pak, trijumfalno vratio u Rim i predao Senatu provinciju koju će potom nazvati Dalmatia po ratobornim Dalmatima.
Neka su stabla već procvjetala
Prošavši kroz Kljake i Umljanoviće, pokraj nekadašnjeg Sinodiuma/Magnuma, došli smo u Gradac kojim dominira lijepa župna crkva Porođenja Marijina sa zvonikom. Na mjestu današnje Crkve, koja je u Domovinskom ratu u potpunosti minirana i uništena, bila je starohrvatska, a moguće i starokršćanska crkva, posvećena sv. Petru. Prema nekim izvorima Petrovo polje dobilo je ime baš po svecu zaštitniku gradačke župe (sveti Petar je i zaštitnik župe Siverić), a po drugima je ono dobilo ime po posljednjem vladaru narodne krvi - Petru Snačiću, o kojem smo prethodno govorili.
Crkva Presvetog Otkupitelja
Prošavši Gradac ušli smo u Otavice i krenuli prema crkvi Presvetog Otkupitelja – grobnici obitelji Ivana Meštrovića, smještenoj u selu Ružiću, nedaleko od obiteljske kuće Meštrovićevih. Meštrović je ovo prekrasno arhitektonsko djelo osmislio kao spoj memorijalnoga, umjetničkoga i sakralnoga. U arhitektonskom smislu građevinu karakteriziraju elementi antičke tradicije, koji podsjećaju, primjerice, na Jupiterov hram/ krstionicu Ivana Krstitelja u Splitu, kojom dominira secesijska skulptura sv. Ivana Krstitelja, djelo našeg najvećeg kipara - Ivana Meštrovića. Radovi na crkvi Presvetog Otkupitelja trajali su od 1926. do 1931., dok se opremanje crkve (vratnice, zvono, reljefi, uređenje interijera i okoliša, crkveni inventar) nastavilo do 1937., s tim da kapela ni do danas nije potpuno dovršena (ikonografsko-likovno rješenje kupole).
Unutrašnjost crkve Presvetog Otkupitelja
Gradnjom ovog veličanstvenog djela Meštrović je ispunio dvostruku namjeru: svojoj obitelji je izgradio grobnicu (u kripti crkve), a svom rodnom kraju podario je prekrasnu crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati misa na narodnom jeziku (jer se u vrijeme građenja misa još slavila na latinskom jeziku). U samoj Crkvi, povrh oltara nalazi se lik raspetog Krista koji je nošen na krilima serafina. Četiri polukružne niše ukrašene su prikazima evanđelista. U sjevernoj pravokutnoj niši prikazano je Porođenje Krista ikonografski popraćeno scenom Navještenja na bočnim zidovima – likom sv. Marije i anđela Gabrijela, dok se u južnoj nalazi reljef Oplakivanje, upotpunjen dvjema uznesenim Dušama pokojnika.
Drvored topola, od smjera Otavica, preko mosta nad Čikolom vodi k crkvi Presvetog Otkupitelja
Prolazeći kroz Otavice nakratko smo se zaustavili vidjeti izložbu „Meštrovićev spomenik u Chicagu“ u Kulturnom centru (nekadašnja osnovna škola u Otavicama). Još jednom smo se prisjetili veličanstvenog umijeća našeg najvećeg kipara i zaključili ako se nekim Amerikancima, pod sve izraženijim utjecajima tzv. cancel culture (kulture otkazivanja), zbog koje su stradale mnoge značajne povijesne ličnosti, ne sviđaju Meštrovićevi Indijanci mi ćemo ih sasvim sigurno rado primiti. Nakon izložbe zaustavili smo se kod  lijepe, u kamenu skladno složene obiteljske kuće Meštrovićevih te pogledali izvor Banovaču u neposrednoj blizini kuće.
Kuća obitelji Meštrović
Otavice, malo selo po sredini Petrova polja, imaju doista prekrasan položaj: ravnicu, plodno polje, rijeku, izvor. Plodno polje presijeca Čikola, u koju se ulijeva i potok Otavac, po kojem su vjerojatno i selo Otavice dobile ime. Na njemu se nalazi (nekad jako važna) mlinica i osobito je lijepo kad potok nabuja jer se tad može uživati u njegovim brzacima i u šumu vode. Prema legendi, na tom je mjestu u borbi s Turcima 1538. godine život izgubio banovac Nehorić, zapovjednik istoimenog mjesta, pa je narod u njegovu čast to mjesto prozvao Banovača.
Izvor Banovača
Naime, odmah nakon što je osvojio Klis (1537.), Murad-beg krenuo je na utvrdu Neorić. Opsjedao je tvrđavu više od godinu dana, kao nekada Rimljani Setoviju, no nije je mogao osvojiti. Jednom se ban s nekoliko vojnika išuljao iz tvrđave i krenuo u Petrovo polje po hranu. Murad-beg je saznao za Nehorićeve planove tako da je podmitio banovog uskoka. Osmanlije su ga dočekali kod Kadine Glavice i okružili bana i njegovu pratnju. Ban se s pratnjom hrabro borio te poginuo skupo prodajući svoju glavu.
Kameni reljef na izvoru ugrađen u česmu i perilo prikazuje konjanika za kojega je narod vjerovao da je slavni ban Nehorić. No, reljef je zapravo puno stariji. Radi se o nadgrobnom spomeniku iz l. stoljeća. Po svemu sudeći taj je reljef bio prvi susret mladoga Ivana Meštrovića s figuralnom umjetnošću, pa i poticaj za njegovo buduće plodno stvaralaštvo.
Panorama Petrova polja s Gradine
Nakon Otavica prošli smo kroz Parčić, Biočić, Miočić, Tepljuh, Siverić te stigli u Drniš. Najprije smo se okrijepili, zatim obišli grad: Meštrovićevo Vrelo života na Poljani, zatim ostatke najzapadnijeg minareta iz vremena Osmanlijskog carstva, utvrdu (Gradina) s koje smo vidjeli surovi kanjon Čikole i stazu koja vodi do obnovljene mlinice na Čikoli.
Vrelo života
Crkva sv. Ante

Posjetili smo i crkvu sv. Ante čiji je središnji dio za vrijeme osmanlijske okupacije služio kao džamija, zatim noviju crkvu Gospe od ružarija ispred koje se nalazi kip fra Julijana Ramljaka, mučenika za vjeru i slobodu hrvatskog naroda koji je u poslijeratnom vremenu diktature nepravedno osuđen od komunista na 18 godina zatvora, a odrobijao je 15 godina. Nakratko smo pozdravili i župnika fra Damira Ćiru Čikaru.

 

Crkva Gospe od ružarija i kip fra Julijanu Ramljaku
Gradina
Nakon Drniša svratili smo u Kričke, gdje smo posjetili svog donedavnog studenta, a danas župnika grkokatoličke crkve Pokrova (zaštite) Presvete Bogorodice - Jana Jakubova i njegovu suprugu Suzanu. Jan nam je pokazao prekrasnu crkvu i upoznao nas s burnom prošlošću malene grkokatoličke zajednice u Kričkama i Baljcima.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice
Navedena crkva, u narodu znana i kao "Roga", zbog svojih dvaju zvonika, paljena je od četnika kako u drugom svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, skupa s drugom grkokatoličkom crkvom u nedalekim Baljcima. A kako je zapravo sve započelo? Sve je započelo gotovo prije 200 godina kada su dvojica pravoslavnih svećenika prešla na katoličanstvo i sa sobom poveli dio župljana. To su bili svećenici Kričaka i Baljaka kraj Drniša: Petar Krička i Marko Busović. Prihvatili su katoličku vjeru, ali su ostali u svojem istočnom obredu, tj. postali su grkokatolici. Ubrzo se dvojici svećenika pridružio i treći - vrlički paroh Pahomije Krička. To bijaše 1832. godine. Za navedene tri župe križevački biskup Gabrijel Smičiklas osnovao je 1836. Dalmatinski vikarijat, sa sjedištem u Kričkama.
Unutrašnjost crkve Pokrova Presvete Bogorodice
Velebna grkokatolička crkva u Kričkama, koju smo razgledali diveći se njezinoj ljepoti, sagrađena je u klasicističkom stilu po nacrtu ing. Valentina Prisanija 1836. godine. Na burnu prošlost i navedena pustošenja podsjeća i nedavno postavljena ploča na pročelju crkve na kojoj piše: ”Ovaj Božji hram, bijaše sagrađen 1836. godine u čast Pokrova presvete Bogorodice, paljen je 1943. godine, rušen 1993. godine, a obnovljen i ponovno posvećen 2021. godine za vrijeme pape Franje i vladike križevačkoga Milana. Pod tvoju milost pribjegajem, Bogorodice Djevo”.
Kako smo i spomenuli u Kričkama je središte Dalmatinskoga vikarijata Križevačke eparhije koji obuhvaća grkokatoličke župe Kričke, Baljke i Vrliku te duhovni centar za grkokatolike u Zadru i novoosnovanu župnu zajednicu u Splitu. Na području Dalmacije, inače, živi oko šest stotina grkokatolika i u Kričkama je zapravo stanoviti duhovni centar za sve njih.
Crivac, Donje polje
Nakon Kričaka vratili smo se, zaokružujući tako Petrovo polje s južne strane, preko Ružića, Umljanovića i Kljaka najprije u Čavoglave a odatle sa zalaskom sunca u Crivac, jedni autom a drugi biciklom, na večeru kod nevjeste Ivane i brata Frane kojima zahvaljujem na gostoprimstvu i ugodnom druženju.

Tekst: fra Ivica Jurić

Foto: fra Ante Vučković/Ivana Grabić