Aristokrati duha

BogoslovPosted by

„Mnogi među vama rado govore o slobodi i oslobađanju. Ali tko se kod vas oslobađa, o čijoj slobodi govorite, postoji li za vas subjekt slobode? Oslobađanje kaotične stihije nije oslobađanje čovjeka: kaotična stihija ne može biti subjekt oslobođenja, ona je izvor porobljavanja… Oslobođenje čovjeka, njegove osobnosti, zapravo je oslobađanje iz ropstva kaosa a ne oslobađanje kaosa i stihije u čovjeku i narodu. Zbog toga su i svi ozbiljniji ljudi smatrali da istinsko oslobođenje pretpostavlja askezu, samodisciplinu i samoograničenje.“ (Nikolaj Berdjajev, „Filozofija nejednakosti“)

Pogledajmo svijet oko sebe: živimo usred epohe koja u njemu oslobađa mračnu snagu kaotičnosti. Svijet opsjednut novim materijalističkim poretkom, zapravo je svijet latentnog nemira i stihije. Prodavači magle, ideolozi koji ljudima govore o slobodi bez strahopoštovanja prema toj nebeskoj ideji, manipuliraju čovječanstvom i energijom gnjeva koja vodi u rušenje. Kroz čitavu ljudsku povijest samo se iznova grade i ruše kule i carstva. U politici je demokratičnost iznevjerena kao čisti populizam i demagogija. „Šiljak žrtvovan u masi“, (Tin Ujević), uvijek je u poziciji mudre lude, najvećeg individualca i samotnjaka.

Sloboda koja je u prodaji „na akciji“, nije sloboda. Sloboda je najmističniji dar čovjekovu biću. Bez Duha, ona se ne ostvaruje. Bez Duha, ona se ne proniče. Proniču je samo oni koji su kadri žrtvovati sebe i svoj ego, koji su u svojoj samoći aristokrati duha a ne populisti i demagozi. Sloboda je za mase stihija, a za mislećeg čovjeka, konkretnu osobu, put i putovanje prema vječnosti, prema svom konačnom ostvarenju i očovječenju. Put koji nije ni jednoznačan, ni bezličan. Sloboda ima mnoštvo lica kao i nesloboda. Vjera i sloboda su sestre. Mir im je brat. Majka im je Istina, a Istina je u Bogu koji je Ljubav i Mudrost. Sve drugo su priče i opsjene.

Bog je u ovozemaljskoj stvarnosti vidljiv samo u paradoksima. On je Bog zajedništva, ali i Bog samoće. Poziva nas da budemo povezani u ljubavi, ali najdublje ga spoznajemo u dubini i usamljenosti svoga bića, licem u lice. Svaki Božji čovjek dođe u poziciju bilo Abrahama, bilo Jakova, Izaka ili Mojsija, da mu Bog govori na ovaj ili onaj način, i da svojim stazama putuje ovim svijetom poput nomada u potrazi za pravom i konačnom domovinom, na putu prema šatoru Višnjega. Svaka stopa putovanja koliko otkriva toliko i skriva. Bog je veliki objavitelj ali i veliki skrivač. Govori nam u prispodobama i zagonetkama jer zna da je doslovnost oruđe tiranije.

I da mnogi vole prisvojiti istinu iako se ona ne može uistinu prisvojiti. Nema tog čovjeka koji može posjedovati istinu, kao što nema ni čovjeka koji je apsolutno slobodan na ovoj zemlji. U svijetu eksplozivnog kaosa, ima smisla jedino ići svojim putem u potragu za svrhom vlastita poslanja, za smislom koji nam je dan u znakovima pored puta i utkan u nutrinu koja žudi za svježom vodom na izvoru.

Čovjek vjere uvijek je i sam i s drugima. On podnosi teret potrage, sam nosi svoj križ, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev mu je suputnik. Čovjek vjere je uvijek tu ali je uvijek i na putu…dokle živi na ovoj zemlji on putuje, a konačišta su mu kao podignuti žrtvenici koji ovdje i sada odražavaju nebesku domovinu posvećujući ovu zemaljsku.

Zoran Vukman
Izvor: www.zoranvukman.com