Posted by Postoje događaji koji očituju svetost nekog mjesta, nekog trenutka. Svetost Božjeg prodiranja u ovaj svijet je stvarnost. No, dogodilo se nešto nevjerojatno. Bog koji je u sebi Trojstven, koji postoji nezavisno od ovoga svijeta, od njegova prijelaza nakon smrti k Ocu, ne postoji više bez svijeta. Bog nije stvorenje, ali je stvorenje postalo neotuđivi dio Božanstva. Po Kristu u Duhu Svetom Bog je premostio jaz između Boga i ljudi, koji čovjek sam ne može prijeći.
Potvrdu toga nalazimo i kod sv. Pavla: „Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ Otajstvo je to veliko! Bog čini sve novo i priprema nam stan u sebi. To je nova radost koja nas tješi u kaosu ovoga svijeta. No, dok nam priprema stan, dok traje ovo zemaljsko, Bog je htio da imamo sigurno boravište, da budemo zaštićeni, da imamo sklonište u kojem nalazimo svu utjehu, sredstva i opremu, da spremno i dragovoljno s uljem u svjetiljkama iziđemo u susret Gospodinu kada zovne. To sklonište je Crkva koju je Isus htio.
Veliki Četvrtak
Židovska Pasha bila je i jest obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, nego u kući. Još u knjizi Izlaska nalazimo sliku kuće kao mjesto utočišta u onoj tamnoj noći prolaska anđela Gospodnjega. S druge strane, egipatska noć slika je snage smrti, razaranja i kaosa, a to je i svijet današnjice. U takvoj situaciji kuća i obitelj pružaju zaklon, oni su oklop i štit života od tame. Izrael će u ona vremena svake godine o blagdanu Pashe hodočastit u Jeruzalem, kako bi se vratio svojim izvorima, kako bi nanovo bio stvoren, kako bi iznova primio svoje spasenje, oslobođenje i temelj. Isto tako je i nama danas činiti, jer tijekom godine narod je uvijek u opasnosti raspršiti se, ne samo izvanjski, nego i iznutra, izgubiti nutarnje temelje koji ga drže. Treba se vratiti svojim izvornim temeljima, kako Židovi tada, tako i mi danas. Jer Krist je naša Pasha, On je jaganjac koji se za nas prinosi, Njemu se vračamo, Njega uprisutnjujemo, Njega stvarno blagujemo, te nas On pretvara u same sebe.
Isus je slavio Pashu u kući sa svojom obitelji i s apostolima, koji su postali njegovom novom obitelji po važećem pravilu, prema kojemu su hodočasnici koji su dolazili u Jeruzalem mogli utemeljiti udruženja hodočasnika, nazvana „Chaburot“. Poput njegovih drugova s hodočašća, mi smo njegova kuća, i tako je Crkva nova obitelj, novi grad, novi Jeruzalem koji od nas 16 17 MEDITACIJE MEDITACIJE udaljava snage zla, kao što je škropljenička krv janjaca udaljavala anđela smrti, tako nas danas i krv Jaganjca Božjega čuva i štiti od svakoga zla. Njene su zidine učvršćene snagom krvi Isusa Krista, i vrata je paklena neće nadvladati. Stoga bi ovo za nas trebala biti noć u kojoj prelazimo put prema novome gradu, novoj obitelji, prema Crkvi, u koju se upisujemo kao u istinsku domovinu srca.
Jer, Židovi su bili nomadi, bili su narod u hodu, bez domovine. Duboka poruka je ovdje da i kada imamo kuću, da smo uvijek nomadi i da kao ljudi nikada nismo konačno kod kuće, kao ljudi uvijek smo na putu. Stara Crkva je riječ „Pasha“ prevela sa „prijelaz“, kao hod Isusa Krista preko smrti do novog života Uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasničko slavlje, i ne smijemo zaboraviti da ćemo jednoga dana morati ostaviti sve što posjedujemo te naposljetku nije važno što imamo, nego samo ono što jesmo, da ćemo na kraju morati položiti račun, o tome kako smo na ovome svijetu bili osobe koje su si uzajamno darivale mir, domovinu, obitelj i novi grad.
Smisao Kristove Crkve, Njegove kuće na zemlji, nije da bude zatvorena u sebi, nego da poput Krista koji je nakon objeda ustao i izišao, te prešao potok Cedron, granicu Jeruzalema. Ušao je u najdublji kaos ili „sišao je nad pakao“ kako velimo u simbolu. Crkva treba stoga ići za Kristom, ne bojati se kaosa, jer je jači Krist, On je u njega ušao, a mi ulazeći u kaos Njega slijedimo. On je sišao jer je jači od jakoga, tj. od smrti. Božja ljubav močnija je od razaranja.
Poticaj:
Na kraju liturgije Velikoga četvrtka Crkva nasljeduje Isusov hod, noseči Presveto izvan svetohraništa u pokrajnu kapelu, koja predstavlja osamljenost Getsemanija. Naš je zadatak da ulazimo u njegovu osamljenost, da uvijek tražimo Njega, zaboravljena, ismijana, tamo gdje je On sam, gdje ga ljudi ne žele upoznati i biti s njime. Trebamo ga tražiti u drugima. „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40)“.
Veza između Posljednje večere, Križa i Uskrsnuća
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34) Ova Gospodinova molitva je ključ između kristologije i soteriologije. Isus je umro moleći. Teologija križa ovoga psalma prilagodila se Njemu. Proročanstvo psalma se odnosilo na Njega, jer se psalam očitovao kao Isusova vlastita riječ, budući da psalam nije imao svoga istinskog molitelja u drugome doli u Isusu, napuštenom, izruganom, ali od Oca uslišanom i proslavljenom. Prauzor boli na koju ovaj psalam ukazuje bez da ga imenuje, ovdje je postao konkretan i stvaran; ovdje se ispunila ona izvorna bol pravednika kojega Bog prividno odbacuje.
Njegova smrt je bila molitva i prijelaz k Ocu. On je molio s Pismima i Pismo je u Njemu postalo tijelom, ili stvarnom mukom, patnjom Njega pravednika. On je taj koji je uklopio svoju smrt u Božju riječ, u kojoj je živio i koja je živjela u Njemu, te se u Njemu očitovala. Samo ovako se može vidjeti neraskidiva veza između Posljednje večere i Isusove smrti, ali također i Uskrsnuća. Događaj Posljednje večere anticipacija je smrti, preobraženje smrti u čin ljubavi. U ovom smislu evanđelist Ivan govori o Isusovoj smrti kao proslavi Boga i Sina. Isus preobražava smrt u čin priopćavanja samoga sebe, a to je spasenje ljudi, jer ova ljubav pobjeđuje smrt. Čak i sama smrt koja je inače završetak riječi i smisla, postaje riječ i boravište smisla koji se dariva. Tako nam Isusova smrt daje ključ razumijevanja Posljednje večere, a Večera je anticipacija smrti, preobraženje nasilne smrti u svojevoljnu žrtvu, u ovaj čin ljubavi koja je otkupljenje svijeta.
Važno je spomenuti da euharistija ne izvire iz odvojene Večere. Ona izvire iz jedinstva Večere-Križa, jer iz Njegova boka je potekla krv i voda (Iv 19, 34) – krštenje i euharistija. Jedinstvo se očituje i u riječima: „ovo je moje tijelo, ovo je moja krv.“ Ovdje također uočavamo Božju odlučnost, da nam do prolijevanja svoje krvi koje završava smrću daruje svu puninu svoje ljubavi. „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ (Iv 13,1) No Isus ne staje na primjeru, nego kaže: dao sam vam primjer da i vi tako činite! (Iv 13, 15) Riječi njegove „ovo činite meni na spomen“ su ujedno i poziv da se sjetimo poziva na ovu vrstu ljubavi, gdje Isus ne želi da ista zadržimo za sebe, nego da se potpuno darujemo. On želi da se slegnemo i dotaknemo čovjeka tamo gdje je najpotrebniji pomoći, očišćenja.
Još su proroci nadahnuti Duhom Svetim shvatili da je trpljenje vjernog Izraela bila istinska žrtva i nova liturgija. A s druge strane je Izrael znao da se osobito u svojoj patnji približava Bogu, te da patnju treba preobraziti u vjeru, u čin hvale Bogu, u liturgiju života. Izrael je shvatio da je ovaj lik sluge Božjega bio veći od pojedinaca, od proroka i od svega naroda. Shvatio je da je taj lik bio „sacramentum futuri“. Nada patnje Izraelove je bila u tome što je trpeći narod bio anticipacija istinskog sluge Božjega, te je tako sudjelovao u njegovoj milosti. Znači, sudjelovati u euharistiji, pričestiti se Kristovim tijelom i krvlju, zahtijeva liturgiju života, sudjelovanje u muci Sluge Božjega. U ovome sudjelovanju naše patnje postaju „žrtva“ te tako možemo dopunjati u / našemu/ tijelu ono što nedostaje Kristovim patnjama“ (Kol 1,24). Važno je razumjeti da se u zajedništvu patnja - ostvaruje sakramentalno zajedništvo, po kojemu ulazimo u bogatstva Gospodinova milosrđa, te da iz ove su-patnje izvire sposobnost da budemo milosrdni.
Ako smo do sada govorili o vezi između Večere i Križa, uvijek smo zapravo govorili i o Uskrsnuću. Večera, Križ i Uskrsnuće čine jedno nedjeljivo vazmeno otajstvo. Stoga nakon Večere Gospodnje i nakon Velikog petka nema otpusta „idite u miru“, nego se raziđe u tišini. Svetkovina još traje sve do Uskrsnuća Gospodnjeg. Teologija Križa je Uskrsnuće, jer je Uskrsnuće božanski odgovor i božansko tumačenje Križa. Teologija Križa je vazmena teologija, teologija pobjedne radosti također i u dolini suza.
Treći dan uskrsnuo
Dok je Gospodin bio u grobu, Bog nam je uputio propovijed bez riječi. Ova božanska šutnja bila je najgora šutnja ikada u povijesti. No iz ove šutnje proizići će nova Riječ koja će učiniti sve novo. „Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: “Evo, sve činim novo!” I doda: “Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite“ (Otk 21, 15). Kada govorimo o smrti i Uskrsnuću Kristovu, onda uvijek trebamo biti svjesni konteksta. Nije to uskrsnuće koje se dogodilo čudesno i iz vedra neba bez najave. Sv. Pavao nam spominje dva bitna stupa koja poslije ulaze u Vjerovanje. Jedan je „prema Pismima“, a drugi je „za naše grijehe“. Riječi „prema Pismima“ ucjepljuje događaj u odnos s poviješću starozavjetnoga saveza Boga s njegovim narodom. Ova smrt nije nepovezan slučaj, nego pripada tkanju ove Božje povijesti. Od nje prima svoju logiku. To je događaj u kojemu se ispunjaju riječi Pisma, to je događaj koji u sebi nosi smisao, za razliku od svih predhodnih smrti koje smo gledali u smislu završetka i boli.
Božja Riječ koja se navijestila u starome zavjetu došla je među ljude i umrla je „za naše grijehe“ gdje smo kod drugog stupa. Isusova smrt je uklonjena sa crte smrti koja je bila obilježena kao prokletstvo koje proizlazi iz stabla spoznaje dobra i zla. Ova smrt je drugačija. Isus se ne vraća u zemlju odakle je uzet. Prema židovskome tumačenju, raspadanje tijela počinje nakon trećeg dana, te „po Pismima“ navješta svoju smrt i uskrsnuće. „Nećeš ostaviti moj život u grobu, niti ćeš dopustiti da svetac tvoj vidi raspadanje“ (Ps 16,10). Riječ Pisma se ispunja u Isusu, jer On uskršava treći dan, prije nego započne raspadanje. Sve što se događa, događa se u kontekstu Pisma. Isusova smrt odvodi u grob, ali ne u raspadanje. On je smrti smrt. Tako nam uskrsna objava daje pravo da pjevamo „Aleluja“ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti.
Fra Ivan Grubišić
Počeci 13 (2016) 1, str. 15-18.
Foto:Caravaggio, Incredulità di san Tommaso, glocal.mo.it