Posted by U prispodobi o talentima gospodar prije odlaska na put dijeli svojim slugama talente prma njihovim sposobnostima. Jednomu daje pet talenata, drugomu dva, trećemu jedan. Prema tomu, ovaj treći sluga najmanje je sposoban. Prvi je upotrijebio onih pet dobivenih talenata i stekao još pet. Drugi je s dva talenata stekao još dva. A onaj s jednim talentom nije s tim talentom stekao ništa. Na kraju gospodar pohvaljuje i nagrađuje prvu dvojicu, a trećega grdi i kažnjava.
U svemu tome lebdi u zraku jedno pitanje. Nije li gospodar ipak bio prestrog? Budući da mu je treći sluga vratio talent, gospodar nije pretrpio nikakvu štetu. Uz to, treći sluga bio je manje sposoban od ostale dvojice i ne možemo ga kriviti zbog njegove nesposobnosti.
Ali gospodar ni ne naziva trećega slugu nesposobnim. On mu kaže: „Slugo zli i lijeni!“. Gospodar ne kori slugu zbog manjka njegove sposobnosti nego zbog zloće i lijenosti. Zapravo, već na početku prispodobe vidimo da gospodar ima obzira prema sposobnostima svojih slugu. On trećega sluge ne opterećuje zahtjevima koje ne može ispuniti. Daje mu samo jedan talenat, a za uzvrat očekuje barem malo više. Treći sluga je manje sposoban od prve dvojice, ali nije potpuno nesposoban. On je zao i lijen. U čemu se sastoji njegova zloća i lijenosti?
Sluga je zao jer zlim okom gleda na svoga gospodara. On zna da je njegov gospodar strog i da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao, a sve to vrijeme u ruci drži talenat koji mu je dao upravo taj strogi gospodar. Drugim riječima, optužba protiv gospodara je lažna. On jest strog i kažnjava oštro, ali ne žanje gdje nije sijao i ne kupi gdje nije vjao.
On je, a ne netko drugi, u ruke svojih slugi posijao talente i ima pravo očekivati da će u svoje vrijeme žeti. Ali gospodar iz ove prispodobe je čak i bolji. Pri kraju čitave priče gotovo uzgredno doznajemo da je onaj prvi sluga koji je dobio pet talenata i njima stekao još pet nazvan onim „koji ih ima deset“. Pretpostavljamo da je i onaj s dva talenta zadržao i druga dva da ih i dalje umnaža. Gospodar prema tome ne oduzima slugama stečene talente nego im svaki put povjerava sve više i dovodi ih sve bliće sebi kako svjedoče riječi: „Uđi u radost goospodara svoga“.. Zato gospodareve riječi trećem sluzi „Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao“ treba čitati kao ciničan prijekor čovjeku koji svoju lijenost opravdava tobožnjim poznavanjem svoga zločestoga gospodara.
Što se više puta pročita ova prispodoba to se više stječe dojam kako oštri postupak gospodara prema trećem sluzi nije prvenstveno izazvan time što on nije ništa stekao dobivenim talentom, nego time što preuzetno tvrdi da svoga gospodara poznaje. Riječi „Gospodaru! Znadoh te...“ veća su uvreda od onoga što slijedi, jer se time zli i lijeni sluga uzdiže iznad svoga gospodara svodeći ga na sliku koju je sam o njemu stvorio.
To nam pomaže bolje shvatiti gospodarevu rečenicu „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“. U širem kontekstu evanđelja te riječi zapravo se odnose na rast u vjerničkoj spoznaji Boga. Onaj tko ima još će mu se dati zapravo je onaj tko je svjestan svoga neznanja. On samo zna da Boga ne može ograničiti ni na jednu sliku i zato je otvoren procesu u kojem se talenti umnažaju i vjernička spoznaja Boga raste. Onaj tko nema, a oduzet će mu se i ono što ima, jest onaj koji u spoznaji ne raste. Zatvorio se. Zakopao je svoj talent u zemlju kamo ne dopire svjetlo te ostaje u tami koju je sam proizveo i u kojoj ne vidi pravi lice svoga gospodara.
Prispodoba o talentima ne govori samo o odnosu slugu prema dobivenim talentima. Ona još više govori o njihovu odnosu prema gospodaru koji im je talente dao. Stoga zakopati talente ne znači samo propustiti mogućnost da se oni umnože, nego i prezreti pravoga gospodara talenata. Prispodoba završava žalosnim ishodom zloga i lijjenoga sluge, ali utješno je i nadobudno primijetiti da je dobrih i vjernih slugu koji su ušli u radost svoga gospodara dvotrećinski više.
fra Domagoj Runje