Posted by Nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva svećenici u Izraelu nisu više bili samo vjerski službenici. Oni su potali glavni čuvari Izraelove i vjerske i nacionalne posebnosti u odnosu na druge narode i vladare. Dužnost svećenika ne iscrpljuje se samo u obdržavanju obrednoga hramskoga bogoslužja. Oni trebaju učiti narod Zakonu, a to podrazumijeva da sami dobro poznaju Zakon, da ga stalno proučavaju, da ga prepisuju i i verodostojno tumače, te da ga prenose iz koljena u koljeno.
Zbog svega toga prorok Malahija oštrim se riječima obraća svećenicima koji se 'spotiču' o Zakon. Naravno je da je o obdržavanju Zakona svatko odgovoran za sebe, ali je u odnosu učitelja i učenika ipak veća odgovornost na učitelju. Malahija optužuje svećenike da su bili pristrani u primjeni Zakona, a to znači da sa ga u nekim slučajevima primjenjivali, a u nekima ne. Time se prekoračili svoju nadležnost, jer oni nisu gospodari nego sluge Zakona i to ne samo na korist Izraela, nego čitavoga čovječanstva. Svi imamo istoga Oca i sve nas je isti Bog stvorio, podsjeća prorok Malahija, i tako pokazuje put kojim se preko Božje objave Mojsiju priprema punina objave Božje u Isusu Kristu, Spasitelja svih ljudi.
Za razliku od starozavjetnih svećenika koje opominje prorok Malahija, apostol Pavao pokazuje vlastitim primjerom kakav treba biti navjestitelja evanđeoskoga zakona Božjeg. Pavao se uspoređuje s majkom koja hrani i njeguje svoju djecu. Ta lijepa slika predočava nam apostola kao čovjeka koji se u potpunosti predaje u službu ljudima kojima naviješta evanđelje. Kao što majka od djeteta ne očekuje ništa nego je sretna kad se dijete nahrani mlijekom kojim ga doji, tako i Pavao od Solunjana ne traži ništa zauzvrat osim da prihvate Riječ Božju. Na kraju ovoga kratkoga odlomka Pavao je sretan da su Solunjani doista od njega primili riječ poruke kao riječ Božju, a to je riječ koja neizostavno donosi dobar plod.
Tema ispravnoga propovijedanja Riječi Božje nastavlja se i u današnjem odlomku iz Evanđelja po Mateju. Često se može čuti kada se u crkvi čita ovaj odlomak kako svećenik ili đakon koji naviješta evanđelje s prijekornim tonom naglasi Isusove riječi „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji“. To nije potrebno. Isus ne prekorava pismoznance što su zasjeli na Mojsijevu stolicu jer oni sjedeći na toj stolici, tj. poučavajući i Zakon time služe narodu kao što je to u svoje vrijeme činio Mojsije. Isus stoga u nastavku i kaže: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu.“ Međutim, Isus prekorava farizeje i pismoznance zato što ne vrše ono što druge poučavaju. Zato Isus upućuje dvosmjernu poruku. Jedna je usmjerena pismozancima i farizejima, a druga svemu narodu.
Navodeći ispraznosti za kojima pate pismoznaci i farizeji kao što su traženje prvih mjesta i trčanje za počasnim titulama, Isus ih opominje da budu ponizni jer ohološću zapravo ni neće postići ono što žele. Narod po naravi nema poštovanja prema oholim i taštim ljudima, pa pismoznanci i farizeji uzaludno nastoje vanjskim obilježjima nadoknaditi nedostatak unutarnjeg moralnoga autoriteta.
No na poniznost ne poziva samo pismoznance i farizeje nego i sav ostali narod. Ta poniznost i perspektive naroda sastoji se prije svega u tome da nauče razlučiti između onoga dobra što ih pismoznaci i farizeji uče i samih njihovih djela koja tomu ne odgovaraju. Pogrešno je zbog tog što pismoznanci i farizeji ne postupaju dobro prezreti njihove pouke koje odgovaraju Zakonu Božjem. Isusovo naglašavanje poniznost kao puta do uzvišenosti nije suvišno. Doista je potrebno puno poniznosti da bi čovjek kao Božju riječ prihvatio riječ onih ljudi koji je službeno propovijedaju, a sami su daleko od nje. Stoga završna rečenica “Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ (23,12) koja ima eshatoliški prizvuk ohrabruje nas da budemo ponizni jer se tako nećemo prevariti.
Fra Domagoj Runje