Posted by Nahranivši mnoštvo Isus se pokazao kao pastir koji se brine za svoje stado. Hrani ga i čuva. U čudesnom umnoženju kruhova ocrtava se Isusov odnos prema mnoštvu i odnos mnoštva prema Isusu. Isus se brine o svima, stalo mu je do zajedništva s ljudima i do zajedništva ljudi međusobno. Svi koji su se našli na mjestu gdje je Isus razlomio kruhove i dao ih učenicima da ih podijele mnoštvu jeli su i nasitili se. Na kraju je ostalo čak preostalo dvanaest košara ulomaka. Svi ti ljudi koji su bili u mnoštvu sigurno su bili u mnogo čemu različiti jedan od drugoga. Različit je vjerojatno bio i njihov odnos prema Isusu. Ali što se tiče potrebe za hranom Isus među njima nije pravio nikakvu razliku, a nije zabilježeno ni da je tko odbio jesti kruh koji su razdijelili Isusovi učenici. Prema svima Isus postupa kao prema zajednici ljudi s istim primarnim tjelesnim ljudskim potrebama.
No tu se Isusov odnos prema ljudima ne icrpljuje. On ljudima ne pristupa samo tek kao sastavnim dijelovima mnoštva, nego i kao pojedinoj i jedinstvenoj osobi. On ljudima ne pristupa kao onima koji su potrebni samo hrane, odjeće i zdravlja,nego kao osobama koje ne žive samo od kruha. Mnogi su primjeri takvih Isusovih susreta s ljudima zapisani u Evanđelju, a jedan od njih opisan je u odlomku o Isusovu hodanju po moru.
Nakon što je nahranio mnoštvo, koje je hrlilo za njim, Isus je htio otići u osamu, a dvanaestoricu svojih učenika natjerao je da se i oni sami lađom otisnu na more i udalje od mnoštva. U tom kontekstu trebao se dogoditi još jedan čudesan susret.
U neko doba noći dok su lađu Isusovih učenika valjali valovi gonjeni protivnim vjetrom, Isus se uputio prema njima hodajući po moru. Prva reakcija učenika bila je strah i krik „Utvara!“. Iz teksta nije potpuno jasno jesu li učenici na moru ugledali neku nejasnu spodobu ili su ipak razaznali obrise Isusova lika, ali su pomislili ili da im se pričinja ili da im se netko drugi utvara u Isusovu tijelu. U svakom slučaju, učenici u liku koji im se približavao hodajući po moru nisu prepoznali Isusa. Nisu potpuno povjerovali da je to on ni onda kad im je progovorio: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“
Nakon tih Isusovih riječi pripovijedanje se usredotočuje na Isusa i Petra. Kao ni ostali učenici, ni Petar još uvijek ne vjeruje da je to Isus, ali ni ne odbacuje tu mogućnost. Zato traži neobičan dokaz. On se sastoji u tome da mu Isus zapovijedi da učini ono isto što čini sam Isus, tj. da i on prohoda površinom mora. Isus pozitivno odgovara na Petrovo traženje i on doista počinje hodati po vodi. Međutim, u trenutku kada njegov pogled skrene s Isusa na vjetar, nastupa strah i Petar počinje tonuti. Čini se da upravo u tom trenutku kad osjeća vlastitu nemoć i potrebu za spasiteljem od kojeg je prethodno odvratio pogled Petar prepoznaje Isusa i viče: „Gospodine, spasi me!“.
Isus je Petra uhvatio za ruku, učiteljski ga opomenuo zbog manjka vjere te su obojicai ušla u lađu. Vjetar je tada utihnuo Ostali učenici koji su bili u lađi ničice su se poklonili Isus i izravno mu rekli: „Uistinu, ti si Sin Božji!“.
Zanimljiiv je sav taj proces prepoznavanja Isusa. Kada im pristupa hodeći po moru, učenici Isusa ne prepoznaju u njegovu tijelu. Kada im je progovorio dano im je još nešto po čemu su ga mogli prepoznati, ali ni u njegovoj glasnoj riječi učenici Isusa ne prepoznaju potpuno. Kad Petar sam počinje hoditi po moru, učinjeno je još nekoliko koraka naprijed, ali pravi susret događa se tek u trenutku kada Isus uzima Petra za ruku i izbavlja ga iz mora u koje je počeo tonuti zbog svoga straha.
Ovaj događaj govori nam dakle o Kristovoj prisutnosti među nama i drami koja se odvija u nama i oko nas da bismo u njega povjerovali.
Isus Krist prisutan je među nama u svome tijelu, ali ga u tijelu ne možemo prepoznati niti susreti samo očima. Takav susret ostaje na razini utvare. Za živi susret s Isusom nije nem dovoljan pogled, nego nam je potreban dodir s njegovim tijelom. Kako danas ostvariti taj susret?
Dvije su vidljive i opipljive stvarnosti koje kršćanska teologija od pamtivijeka naziva Kristovim tijelom. To su sakrament euharistije i Crkva. Postoje mnoge i različite teološke rasprave na tu temu. Razumljivo je da one ne mogu izbjeći metodološki pristup svakoj stvarnosti kao objektu, ali sve moraju završiti zaključkom da je susret sa živim Isusom Kristom Sinom Božjim i Spasiteljem moguć samo zato jer je on prisutan u Crkvi i u sakramentima ne kao objekt, nego kao subjekt.
Isto vrijedi i za Kristovu prisutnost u njegovoj riječi. Krista u njegovo riječi ne možemo prepoznati samo ušima i razumom slušajući ili čitajući Sveto pismo. Potrebno nam je živo svjedočanstvo da je onaj o kojem govori Pismo i koji govori u Pismu doista Isus Krist, Spasitelj, Sin Božji. To svjedočanstvo daje name se opet u Crkvi i u sakramentima. Prihvatiti ga možemo samo vjerom.
To nije jednostavan ni lak proces. Vjera ne dokida mučne trenutke. Na moru po kojem plovi lađa našega života pušu mnogi protivni vjetrovi i prijete opasni valovi. Koliko god bila mala, može ih smiriti samo ustrajna vjera koja uza sve sumnje ne odustaje od toga da svoje korake usmjeri prema Kristu.
Primjer apostola Petra veliko je ohrabrenje. On je učinio samo nekoliko koraka i već je počeo tonuti. No već to što se uputio bilo je dovoljno da mu Krist može dohvatiti ruku.
fra Domagoj Runje