12. nedjelja kroz god. (A) – homilija

Posted by

Koliko god se govorilo o osobnoj slobodi pojedinca, svaki čovjek ima potrebu za tim da nekomu pripada. Osjećaj pripadnosti jedan je od važnijih osjećaja za sretan i ispunjen život.  Već samim rođenjem čovjek pripada određenoj obitelji, zavičaju, narodu i državi. Ta pripadnosti koja nije uopće izabrana nego je jednostavno činjenična, u mnogočemu  određuje i ono što nazivamo religioznom ili vjerskom pripadnošću.  A vjerska pripadnost doista bi trebala biti stvar osobnoga izbora i opredijeljenja. Jasno je da dijete do određene životne dobi nije sposobno činite slobodne životne izbore pa to u njegovo ime čine roditelji ili skrbnici. No u životu kad-tad dolazi čas kada čovjek u pitanju vjere doista izabire svoju pripadnost. Neki će tada i fromalno i stvarno napustiti pripadnost vjerskoj zajednici svojih roditelja. Neki, koji kao djeca nisu primili nikakav vjerski odgoj, doživjet će nešto što će promijeniti njihov život, naći će vjeru i tražiti Boga. Neki, koji su primili vjerski odgoj u roditeljskoj kući, nominalno će ostati pripadnici vjerske zajednici u koju su ih uključili roditelji, ali će živjeti daleko od vjere i vjernika.  Neki će pak sjeme vjere koje su primili u djetinjstvu njegovati te iz dana u dan rasti u svom odnosu s Bogom i drugim vjernicima. Životne su situacije doista različite.

Odlomak iz današnjega evanđelja na svoj način govori o temi vjerske pripadnosti. O  pripadnosti Bogu u Isusu Kristu. On se obraća svojim apostolima započinjući na pomalo neobičan način: „Ne bojte se ljudi.“  Potom u kratkom razmaku to ponavlja još dva puta.  Kontekst u kojem to Isus govori jest slanje dvanaestorice da propovijedaju izgubljenim ovcama doma Izraelova liječeći bolesne, uskrisujući mrtve i izganjajući zloduhe. Isus je, dakle, opremio svoje učenike velikim ovlastima i moćima, ali oni se unatoč tomu boje ljudi kojima ih on šalje. Tako ljudi, kojima apostoli trebaju propovijedati evanđelje, bivaju predstavljeni kao moguća prepreka u odnosu između apostola i njihova učitelja, a time i Oca nebeskoga.

Razumljiv je strah učenika pred ljudima. Isus ih je upozorio da će ih ljudi progoniti na različite načine. Predavat će ih sudovima, zatvarati i ubijati. To je sasvim dovoljno da se kod apostola pojavi strah i da odustanu od svoga poslanja.

Ali Isus poučava svoje učenike kako će pobijediti taj strah  i ustrajati do kraja. No najprije uočimo što Isus u vezi s tim ne kaže. Isus ne govori svojim učenicima da budu jači od svojih progonitelja u onome što oni čine. Isus ne kaže svojim učenicima da oni još više mrze svoje mrzitelje i da još više proganjaju svoje progonitelje. Ne. Isus poučava svoje učenike najprije to da budu svjesni svoje vrijednosti pred Bogom. Isus poučava svoje učenika da je njihov temeljni životni odnos odnos s Bogom, i da se taj odnos ostvaruje u  svjedočenju svoje vjere pred ljudima. Isus poučava svoje učenike da svoj odnos s ljudima grade na svom odnosu s Bogom, a ne obratno. Kad bismo svoj odnos s Bogom gradili na svom odnosu s ljudima živjeli bismo u stalnome strahu. Smisao i sreća našega života ovisili bi o ljudima kojih se bojimo.

Vjerojatno nema nijedne  knjige na svijetu koja bi tako snažno ustajala protiv ljudskoga kulta ličnosti kao što to čini Bibilja. Čak i Isusovo utjelovljenje, muku i smrt možemo promatrati pod tim vidom. U Isusu Kristu Bog nas potpuno želi osloboditi straha od ljudi. Želi nas osloboditi i od krivo shvaćenoga straha od Boga. Premda je rečeno „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo...“ (tj. ljudi) a „bojte s onog koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“  (tj. Boga) te oštre riječi bile bi krivo shvaćene, ako bi u nama stvorile sliku Boga kao strogoga bezobzirnoga suca, djelitelja slijepe pravde. Bojati se Boga u biblijskom jeziku ne znači izbjegavati Boga kao što izbjegavamo ljude kojih se bojimo. Bojati se Boga u Bibliji znači biti slobodan za istinu i u istini.  Na jednome mjestu Isus je rekao svojim učenicima „Istina će vas osloboditi!“ (Iv 8,32). Ne radi se tu o filozofskom pojmu  istine koji je teško definirati.  Puni citat tih Isusovih riječi glasi ovako: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,31-32). Kao što je naša pripadnosti određenoj obitelji, narodu,državi jendostavna činjenica, bez obzira koliko nam se to sviđalo i ne sviđalo, tako je i  Božja objava u Isusu Kristu, činjenica koju možemo priznati ili ne priznati. Dobro  je i zdravo da svatko prođe kroz kušnju primljene vjere kako se ona ne bi temeljila samo na onoj neizaberivoj pripadnosti. Čovjek može vjerovati samo u slobodi. Ali pri svom slobodnom izboru treba biti poučen da se sloboda ne ostvaruje u nepriznavanju istine, nego priznavanje istine oslobađa čovjeka od svakoga straha i otkriva mu vlastitu vrijednost u Božjim očima.

Fra Domagoj Runje

Foto: www.lds.org